Mirisi revisited

Miki je okrajak starog hljeba umakao u Argetu i strugao stijenke konzerve. Nerviralo me što jede tako divljački. Argeta je svejedno mirisala neodoljivo kao kad je neko otvori po dalmatinskom zvjezdanu i uzmiriše pola plaže. Sklupčana na trosjedu sam čekala da tableta počne djelovati i da me glava prestane rastavljati od života. Zapalio je cigaru i sjeo pored mene. Interesantno kako većina ljudi misli da će ti držanjem ruke olakšati bol, a još interesantnije je to što to nekima fakat polazi za rukom. Mikiju doduše i nije. Ruka mu je imala metalski ukus po Argeti i osjećala sam kao da mi je ruku uzeo  samo zato što je to vidio na filmu, a ne da bi mi pokazao suosjećanje. Suosjećanje je njegova majka Samka donijela u bijeloj rebrastoj činiji Kinderlade sa kravicom iz koje je mirisala pileća supa.

„Ugasi tu cigaru, ugušićeš curu“,  brižno je dreknula i dala mu znak da se digne od mene. A ja sam se pitala kako to da je baš sve naslijedio od bahatog oca, a od Samke samo oči i zemlju pokraj Drine.

Audio isječak